Automatik ili ručni mjenjač – nekad, prije 15-20 godina, oko ovoga nije bilo puno dileme, jer su tadašnji automatici bili poprilično tromi i kao takvi relano prikladi samo za kakve cestovne krstarice sa velikim motorom, dok su svi da tako kažem normalni auti, a naročito oni koji su pucali na kakav sportski štih bili klasični manuelci. Međutim, vremena su se drastično promijenila po tom pitanju, ovi noviji automatici su se po svim karakteristikama izjednačili sa ručnim mjenjačima, a u nekim segmentima su možda čak i bolji, te se naravno nameće logično pitanje – što je danas bolje – automatik ili ručni mjenjač?
Sadržaj
Automatik ili ručni mjenjač – razlika u vožnji
Prije svega – koliko god to možda se činilo očiglednim – da ukratko prođemo kroz osnove razlike iz vozačke perspektive kada je u pitanju automatik ili ručni mjenjač. Kada ste u autu sa ručnim mjenjačem, onda naravno sve morate sami odrađivati – stalno mijenjati brzine, pri tome vodeći računa koja je najpogodnija za date okretaje, željeno ubrzanje i ostale neke parametre vožnje, te uz to pri svakom šaltanju stiskati papučicu kvačila. Pri tome da je u svemu ovome kretanje s mjesta možda najbolnija točka, jer valja dobro uskladiti otpuštanje kvačila i dodavanje adekvatne količine gasa kako se auto pri tome ne bi ugasio.
Nije manuelac nikakvo špansko selo, nauči se to sve, ali činjenica je da od vozača zahtjeva više rada ali i mentalnog angažmana u smislu praćenja i planiranja kada i u koju brzinu šaltati. Također, kada imamo nešto jači auto s većim motorom, ovdje je potrebno dodatno paziti na usklađivanje broja okretaja kod šaltanja – ako ne damo dovoljno gasa, ili pretjeramo i pustimo nešto brže kvačilo, auto dosta cukne, što je onako traljavo ali i nelagodno za suputnike.
A na skliskoj cesti – snijeg, led – ako ne date dovoljno gasa kod šaltanja u nižu, točkovi mogu blokirati, naročito kod stražnjeg pogona. Doduše, noviji auti nerijetko imaju automatski rev-matching koji sprječava ovakve pogreške, ali ipak da spomenem.
S druge strane, automatik je prije svega komforniji za voziti, jer samo ubacimo u D, pustimo kočnicu, auto krene i onda stišćemo gas dok ne ubrzamo koliko hoćemo. Ovdje mjenjač odrađuje sve sam, šalta u višu kada dođe do određenih okretaja ali isto tako i u nižu prilikom ubrzanja. S time da na koliko okretaja će prebacivati tj koliko će razvlačiti u istoj brzini ovisi i o tome koliko stišćemo gas – malo gasa, ranije šalta, puno gasa, duže ga drži u istoj brzini i pušta u okretaje – ali i o programu koji smo odabrali, budući da većina automatskih mjenjača ima više režima rada – Sport, ECO i slično.
Pored potpuno automatskog, većina iole novijih automatskih mjenjača ima i ručni način rada, u kojem sami šaltate u višu i nižu ili ručicom mjenjača koju onda gurate naprijed/nazad, ili preko poluga na volanu.
Sve u svemu, auto sa automatskim mjenjačem je puno lakši i opušteniji za voziti u manje-više svim situacijama, ali vjerojatno najviše u nekoj gradskoj gužvi i koloni, gdje svako malo treba stati pa ponovo krenuti. Za razliku od ručnog mjenjača, gdje nam već nakon 15ak minuta ovakvog režima lijeva noga hoće otpasti, s automatikom samo pustim kočnicu kada hoćemo krenuti i stisnemo kada treba stati.
Automatik ili ručni mjenjač – mehaničke razlike
Ručni mjenjač
Osim sa vozačkog stanovišta, razlike između ručnog i automatskog volana su ogromne i sa tehničkog stanovišta. Inače, mjenjači bilo koje vrste su iznimno kompleksni mehanički sklopovi, ali ja ću to probati što više pojednostaviti, da ne udavim sa dosadnom pričom.
Kod ručnog mjenjača, imamo 5 ili 6 parova zupčanika, plus rikverc, pri čemu se jedna polovica vrti na ulaznom vratilu mjenjača a druga na izlaznom vratilu, koje je onda spojeno na diferencijal. I, što je bitno, svi ti parovi zupčanika, osim rikverca, su stalno u zahvatu, tj vrte se zajedno cijelo vrijeme, ali samo jedan je tzv ogrlicom spojen na vratilo. Načelno, kada mi ubacimo ručicu u određenu brzinu, ovo preko poluga ili sajli i birača gurne odgovarajuću viljušku u mjenjaču, koja onda ogrlicom spoji taj zupčanik i vratilo, pa se onda snaga tj moment prenosi dalje u diferencijal i, u konačnici, na točkove.
Jasno, ono bez čega ručni mjenjač ne može biti je kvačilo ili kuplung, koji ga odvaja od motora kada stisnemo papučicu. Ovo je potrebno kako bi se ulazno vratilo prestalo vrtiti istom brzinom kao i motor, i da ga onda sinkroni brzine u koju šaltamo mogu natjerati na odgovarajući broj okretaja, što u konačnici omogućava izmjenu brzina.
Automatski mjenjač
Kod automatika cijeli posao odrađuje kompjuter, koji preko raznih elektromehaničkih i elektrohidrauličkih sklopova pomiče mehaničke dijelove u mjenjaču, spaja brzine i tako dalje. S time da nisu svi automatski mjenjači i njihov princip rada isti.
Pa tako imamo klasični automatik, gdje umjesto kvačila imamo wandler ili pretvarač momenta, koji koristi hidrauličko ulje da napravi svojevrsnu elastičnu ali i da tako kažem nepoderivu vezu između motora i mjenjača, za razliku od klasičnog kvačila, gdje se lamela pomalo troši prilikom svakog kretanja ali i kada kvačilo držimo djelomično stisnuto.
Nedostatak wandlera je što stvara određene gubitke, i upravo zbog toga ovdje imamo i svojevrsni kuplung koji onda fizički spoji mjenjač sa motorom u višim brzinama. Sad, u samom mjenjaču opet imamo nekoliko pari običnih zupčanika plus jedan set planetarnih, kojima kompjuter mjenjača upravlja preko elektromagnetnih solenoida. Ne bih sad tu išao dalje u detalje, jer je ovo uistinu kompleksna tema koja bi vjerujem većini bila predosadna.
DSG mjenjač
Nego, da se bacimo na drugu popularnu opciju, a to je DSG, kojeg uglavnom imamo kod auta iz VAG grupacije. Ovdje je riječ o mjenjaču sa dvije spojke, jedna za parne brzine, a druga za neparne, što onda omogućava munjevito brze izmjene. Mehanički se ne razlikuje toliko od ručnog mjenjača kao klasični automatik, s tim da naravno, radom kvačila i zamjenama brzina upravlja kompjuter.
Osim brzine šaltanja, velika prednost DSGa je nepostojanje onih gubitaka pri nižim brzinama, jer umjesto pretvarača momenta imamo lamele, što je čvrsta fizička veza između motora i mjenjača. Kao neki nedostatak ovdje bih naveo su osjetljivost i potencijalno visoki troškovi održavanja – DGS kada se pokvari, popravak je jako skup…
CVT mjenjač
Osim ove dvije najpopularnije varijante, imamo još i tzv CVT mjenjač, koji koristi remen i konusne remenice umjesto tradicionalnih brzina, što omogućava neprekidan i nestupnjevit prijenos snage. Ovdje remenice mijenjaju svoju geometriju odnosno promjer oko kojeg se remen vrti, kao ono na biciklu – mali, veliki zupčanici – samo što je sve kontinuirano. Ovi mjenjači, koji su popularni na recimo japanskim autima, daju glatku vožnju i dobru potrošnju, ali ih mnogi vozači ne vole, jer je osjećaj kao da vozite skuter – koji isto ima takav mjenjač.
Robotizirani mjenjač
Također, spomenuo bih i robotizirani mjenjač, što je u principu klasični manuelac kod kojeg kompjuter kontrolira kvačilo i promjene brzina. Jednostavno rečeno, imamo solenoide i hidrauličke cilindre koji stišću kvačilo i guraju one viljuške koje onda uključuju i isključuju određene parove zupčanika.
Ovi mjenjači su se jedno vrijeme koristili u gradskim autima s manjim motorima, gdje klasični automatik nije baš dobra opcija zbog gubitaka pri manjim brzinama. Wandler i slabiji motor nisu dobra kombinacija. Robotizirani mjenjač ovdje daje solidne performanse, ali izmjene brzina često nisu tako glatke i brze, što mu je vjerojatno i glavni nedostatak.
Ali, bez obzira na sve ove interne razlike u načinu rada i konstrukciji, svi ovi automatici su iz vozačke perspektive manje-više isti – ubacite u brzinu tj Drive, stisnete gas i vozite, a mjenjač sam šalta i vi tu nemate šta raditi.
Uobičajeni problemi s ručnim i automatskim mjenjačem
I za kraj, prošao bih ukratko neke najčešće probleme vezane uz automatik ili ručni mjenjač. Zbog svoje u načelu jednostavne konstrukcije i principa rada, manuelac je poprilično robustan i manje sklon kvarovima, ali to ne znači da je neuništiv. Što se ovdje najčešće dogodi je da se sinkroni brzina – druga je vjerojatno najviše na udaru – potroši, pohaba, i onda više nema glatkog ubacivanja u tu brzinu, već onako zakrči, zaruži kod šaltanja.
Uz to, sajle ili poluge koje vežu ručicu mjenjača i sam mjenjač se znaju raštimati, pa je onda teško naći pojedine brzine. I, naravno, imamo set kvačila, koji je sam po sebi potrošna roba, čiji se životni vijek itekako može skratiti ako ga vozi netko tko nema osjećaja za auto. Zamjena kvačila kod novijih auta nije baš jeftina, jer tu obično ide i novi dvomaseni zamašnjak, što onda sve skupa uglavnom košta 1000€ i više.
S druge strane, automatik je u svojoj osnovi otporniji, jer ga loš vozač ne može uništavati sa nepravilnim korištenjem kvačila i grubim šaltanjem, ali je i znatno kompleksniji – imamo puno elektronike, senzora, sklopova – onda ovo često rezultira time da mjenjač više neće da prebacuje brzine, već ostane zaglavljen u jednoj. Ili izmjene brzina budu grube, sa udarima, što naravno dovodi do oštečenja zupčanika i ostalih pokretnih dijelova. T
akođer, što ovdje moram napomenuti je ulje u mjenjaču – osim što podmazuje, ono kod klasičnog automatika također odrađuje fizički posao uključivanja i isključivanja brzina – ono što u ručnom mjenjaču rade poluge i viljuške. I upravo zbog toga je bitno da je ulje u mjenjaču u dobrom stanju i da ga se mijenja periodički, jer u suprotnom se svi ti kanali i ventili kroz koje ono cirkulira mogu poštopati, što onda dovodi do grubog šaltanja i u konačnici kvara mjenjača.