Današnji auti su poprilično samodostatni strojevi kojima, naročito ako su u dobrom stanju, od servisa do servisa često ne treba ništa osim goriva. I upravo zbog toga neki vozači nikada ni ne otvore haubu, da zavire malo unutra i vide da li je sve OK. Što i nije baš najbolja praksa, jer ipak može nešto tamo usfaliti – ulje, antifriz, ili nešto treće – a ako to ne primjetimo na vrijeme, možemo si još i natovariti dodatne probleme i troškove. Pa kako bi to izbjegli, ajmo vidjeti koje su to redovne kontrole koje treba provoditi na autu…
Sadržaj
Redovne kontrole – Nivo ulje u motoru
Prva, i moglo bi se reći i najvažnija stavka je motorno ulje, kojeg svaki auto troši tokom svog rada. Istina, ovo može biti minimalno, gotovo neprimjetno, pa da se nikada ne mora dosipati između servisa, ali opet valja provjeriti barem jednom mjesečno. A naročito zato što je sam postupak krajnje jednostavan.
Auto treba biti na ravnoj podlozi, i motor da je ugašen i da je odstojao minutu dvije, čisto da se sve ulje slije u karter. I onda otvorite haubu, nađete šipku za provjeru nivoa ulja, izvučete je i obrišete dobro krpom, vratite je do kraja unutra, i onda ponovo izvučete i provjerite dokle je došao trag ulja. Ono što mi hoćemo jest da je taj nivo između MIN i MAX oznake, koje su obično na šipki označene zarezima ili na neki sličan način.
I sad, ako je blizu max ili čak oko sredine, onda je sve OK, ali ako je blizu minimuma ili čak ispod te oznake, valja dosuti ulja, i to ako je ikako moguće istog kako je već u motoru. Samo dodavanje ulja radite pomalo, naspete par deci, pa ponovo provjerite, i tako ako treba više puta dok ne dođe blizu maksimuma. Čisto da ne bi nasuli previše, jer to također nije dobro za motor.
Osim ove klasične metode korištenjem šipke, na mnogim novijim autima se nivo ulja može provjeriti i preko board kompjutera. U nekim slučajevima, recimo BMW benzinci u zadnjih 15-ak godina, ovo je i jedina opcija, jer ni nemaju šipku. Ja bi bio sretniji da ima, ali šta je tu je. Uglavnom, ovdje samo kroz menije nađemo gdje se provjerava ulje, što, naravno, ovisi od model do modela, i onda opet dobijemo neku povratnu informaciju i ako je ulje blizu minimuma, trebalo bi ga dodati.
Sad, ovdje bih se još malo zadržao na temi potrošnje ulja i vječnog pitanja – koliko je normalno i prihvatljivo, a šta je već previše. Naime, ako morate sipati ulje, onda bi za početak trebalo ustanoviti o kojoj je količini riječ. Možda najjednostavnija metoda je da upamtite ili si negdje zabilježite koliko ste ukupno ulja dodali od servisa do servisa, i onda to podijelite sa brojem kilometara i dobijete potrošnju. Načelno je do možda 2 dcl na 1000 km je prihvatljivo, sve preko toga bi već trebalo obratiti pažnju da li ga spaljuje ili negdje curi, mada postoje neke iznimke, kao recimo VW TSI motori, koji uzmu i nešto više ulja pod normalno.
Redovne kontrole – Nivo rashladne tekućine
Sljedeće za provjeriti je nivo rashladne tekućine, što ćemo vidjeti u ekspanzionoj posudi, koja uglavnom izgleda ovako nekako, i na sebi ima čep sa ovakvim simbolom. Posuda, pod pretpostavkom da je prozirna, negdje sa strane ima oznake MIN i MAX, a nivo tekućine bi opet, jasno, trebao biti između njih.
Ako je ispod minimuma, valja dosuti antifriz, i to najjednostavnije onaj što je već razrijeđen tj pripremljen za upotrebu. A ako koristite koncentrat, onda ga pomiješajte sa destiliranom vodom u omjeru 1:1. Običnu vodu iz slavine ne bi trebalo koristiti, jer je ona puna kamenca, što kasnije stvara naslage koje onda poštopaju hladnjake. I, da, sipajte antifriz iste boje kao i ono što je već u autu – to može biti plavi, crveni, ili žuti.
Ono što ovdje moram napomenuti je da auto, ako je sve ispravno, ne bi smjeo gubiti antifriz, te ako ga morate periodički dosipati, onda ili negdje curi ili ga motor troši. A više o ovome može saznati u ovom članku o uobičajenim mjestima gdje auto može gubiti rashladnu tekućinu.
Redovne kontrole – Kočiono ulje
Zatim, što ne bi bilo loše pogledati koji put je nivo kočione tekućine, koja se nalazi u polu-prozirnom rezervoaru na servo bubnju od kočnica. To ćete uvijek naći negdje ispod šajbe u ravnini s volanom, mada nekad, kao ovdje, može biti skriveno iza nekakvih plastičnih poklopaca. E sad, da odmah naglasim da je ovo u potpunosti zatvoren sustav iz kojeg tekućina ne bi smjela praktički nimalo nestajati. Pa ako primjetite da je nivo nizak, ne samo da treba dosuti odgovarajuće tekućine – DOT4, DOT5 ili šta već ide – nego bi morali i prekontrolirati sve lajtunge, fitinge i ostalo da negdje nešto ne curi ili ne flisa. Ipak su to kočnice…
Redovne kontrole – Ulje za Servo
Potom, imamo ulje serva volana, čiji nivo provjeravamo u ovakvoj nekoj posudi. U biti, u većini auta, naročito njemačkih, ona izgleda ovako. Ovdje nema neke mudrosti – odvrnete čep i zavirite unutra – ulja bi trebalo biti barem do pola posude, ili nešto malo iznad. Ne treba biti do vrha, u svakom slučaju. Ako ga fali – što će obično rezultirati karakterističnim zujanjem i zavijanjem serva kada motate volan – treba ga dosuti, i to odgovarajućim uljem.
A ovdje je opet bitna boja – većina auta koristi klasični ATF, koji je tamno crven, dok neki auti – recimo audi ili mercedes, koriste pentozin, kojeg ćete prepoznati po svjetlo zelenoj boji. A najčešće i na čepu piše šta ide unutra. Uglavnom, miješati ovo dvoje se ne smije, naročito ATF u servo koji koristi pentozin, jer to može oštetiti gumene dihtunge.
Sad, kod nekih novijih auta umjesto klasičnog hidrauličkog serva imamo električni, pa tu nema nikakvog ulja, pa samim time nemamo ni što provjeravati.
Redovne kontrole – Tekućina za pranje stakala
I dok smo još pod haubom, da spomenem i tekućinu za pranje stakala, koja se naravno troši svaki puta kada špricate šoferšajbu. Neki auti imaju senzor u posudi pa će vas upozoriti kada je nivo nizak, dok kod onih koji to nemaju, i sami ćete primjetiti kada nestane tekućine. A kada se to dogodi, valja potražiti čep gdje se ona sipa, koji ima ovakav simbol na sebi. Moja preporuka, uvijek sipajte tekućinu za stakla, a ne običnu vodu iz slavine, jer opet – kamenac bi s vremenom mogao poštopati dizne. Za par eura, koliko košta kanister od 3 litre tekućine, jednostavno se ne isplati riskirati.
Redovne kontrole – Tlak u gumama
Osim ovoga svega u motornom prostoru, valjalo bi ponekad i prekontrolirati tlak u gumama, jer ako one nisu dovoljno napumpane, trošit će se neravnomjerno, te, još gore, auto će biti nestabilniji kod naglih manevara. Uz to, zbog povećanog otpora kotrljanja, i potrošnja goriva će biti nešto veća. Koji je ispravan tlak u gumama uvijek možete vidjeti na naljepnici koja se nalazi negdje na štoku vrata, poklopcu rezervoara, ili u korisničkom priručniku od auta, ako ga imate.
I, uglavnom, to je ono što bi trebalo periodički, tipa jednom mjesečno, provjeriti i po potrebi korigirati. Što bih još dodao – mada sam već to spominjao – jest da noviji auti uglavnom imaju senzore koji prate nivoe svih ovih spomenutih nivoa raznoraznih tekućina i tlakova u gumama. Ali, opet, ništa ne može zamijeniti dobru staru vizualnu kontrolu, jer senzor se može pokvariti, a kada nečega ozbiljno usfali, možda je već i kasno.